Narudžbe

Da bi smanjili cijenu poštarine, određeni broj primjeraka je dostavljen u SAD pa se kupcima iz SAD-a preporučuje da koriste tu opciju.

Odlomak iz predgovora

U toku svog života čovjek hodi bezbrojnim stazama sve dok mu sudbina ne odredi u kom pravcu će krenuti, kada i gdje će se zaustaviti.

Kada čovjek stigne u samo predvečerje svog bitisanja, odnosno kada svodi račune i završava svoj životni vijek u ovom za nas prolaznom svijetu, on tada počne i nehotično da razmišlja o sebi, svom životu i njegovoj neminovnoj prolaznosti. Prelistavajući svoje davno odložene i naizgled zaboravljene zapise koji sadrže moja sjećanja i koje sam pohranjivao tokom svih ovih godina negdje duboko u sebi, u jednom momentu sam shvatio kako se tokom svog tog osvrtanja na sve one naše minule godine najčešće, a čini mi se i najradije, prisjećam svog djetinjstva i rane mladosti. Vjerovatno je to zato što nas za taj period naših života vežu veoma drage i sentimetalne uspomene kojih se, iako rado i sa sjetom prisjećamo. To je za sve nas bio početak, a ujedno i najvažnija uvertira u naše buduće živote. Tada počinje da se kreira vrlo važan dio naše ličnosti. Otpočinje, a da toga nismo ni svjesni, formiranje naših ljudskih vrijednosti a posebno vrlo važnih karakternih osobina. Te vrijednosti, koje su se tako jasno i duboko uklesale u naša sjećanja, mogu sada sa sigurnošću ustvrditi, da će vrlo presudno učestvovati u određivanju mnogočega u našim budućim životima. Nisam znao, doduše nisam nikada o tome tako ozbiljno ni razmišljao, da ću se jednog dana sa tako puno emocija i sjete, prisjećati čak i nekih naizgled davno zaboravljenih likova i događaja iz tog najranijeg perioda moga dječijeg života.

Kad se nađoh u dalekom izgnanstvu, u muhadžirluku, u ovoj dalekoj, hladnoj i meni nepoznatoj zemlji, usamljenost mi je bila veoma čest saputnik kudgod sam hodio i ma gdje se nalazio. Kako sam tada najčešće bio sam sa sobom i sa svojim uspomenama, radi čega sam se vjerovatno i osjećao još usamljenijim, bio sam svjestan da me nostalgija proždire živa i bez moje volje i pristanka. A kada se čovjek osjeća usamljenim, tada nekako najčešće i najradije razmišlja o sebi i svome životu. Tada vjerovatno čovjek i nehotično započinje u svojim mislima intenzivnije druženje i suživot sa svojom prošlošću i uspomenama iz perioda u kojem smo bili najbezbrižniji- djetinjstva. Moram priznati da se to i meni desilo. Kako mi se u jednom momentu uspomene počeše javljati sve češće i sve jasnije, ja sam se na kraju odlučio da poneke i zapišem. Sada kada sam o svemu tome razmišljam sa daleko više ozbiljnosti, osjećam da me u toku tog čestog osvrtanja unazad i prisjećanja svojih dogodovština, počela da prati jedna misao koja me nije nikada napuštala. Misao da bih ipak trebao ponešto da kažem, da zapišem i ostavim trag o jednom davnom načinu življenja u jednom malom džematu i mahali. Misao koja se pretvorila u želju, da ovim redovima ovjekovječim sjećanje na jedan zaboravljen i po meni silom potisnut život, na jedno vrijeme koje je zauvijek prohujalo i nestalo. Sada, kada o svemu tome u ovim zrelim godinama razmišljam, sve mi se čini da naši životi i nisu ništa drugo do jedan malen, prolazan tren tog vremenskog trajanja u vremenskoj beskonačnosti. A ako je to tako, onda mi se čini da bi ga se morala a i trebalo odživjeti pošteno i ljudski, makar on bio i za nas prolazan. Svi ovi događaji o kojima želim ponešto reći, vremenski su smješteni odmah po završetku Drugog svjetskog rata…

Odlomak iz recenzije

„POTRAGA ZA IZGUBLJENIM VREMENOM“ ISPISANA PEROM MUHAMEDA RAJIĆA

„Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate. Beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo biti ili što je bilo jer što nije bilo, nije ni moglo biti, a uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo…“
- MEŠA SELIMOVIĆ

Djetinjstvo, mladalaštvo, rani odlazak iz sigurnosti roditeljskog doma, prva ljubav, školovanje, potom mnogo vremena provedenog u tuđini daleko od svega najmilijeg… Na kraju povratak u nadi da će se pronaći mrvice sjećanja kako bi se barem konačno sklopio mozaik davno izgubljenog vremena.
Ukratko, ovo je samo jedna od dominantnih tema romana „Pokidane niti sjećanja“ autora Muhameda Rajića, banjalučkog pisca sa američkom adresom, a koja se odnosi na sudbinu glavnog lika Sulejmana Hirzovića, čovjeka koji se nikada nije usudio da sebi stvori priliku uraditi nešto vlastitom voljom i htijenjem osim onda kada je došao pred sam kraj svog životnog puta.
Radnja romana nas kroz sjećanje vraća talentovanom dječaku iz ključkog sela Zgona, kojem je sudbina zapečaćena onog trenutka kada su roditelji odlučili da ga veoma rano pošalju na školovanje u tadašnju banjalučku medresu i na taj način ga odvoje od svega što je do tada poznavao. Život u Banja Luci će ovog mladića u razvoju obogatiti za mnoga iskustva i otvoriti mu mnoge mogućnosti poput toga da ostvari svoju želju da preuzme stričev trgovački posao, oženi se djevojkom koju voli i tako postane poštovani građanin Banja Luke. Međutim, i od ovog sna će ga otrgnuti kruta očeva volja i odluka da ga pošalje na dalje školovanje u tuđi, njemu nepoznat svijet. Sulejmanova nemoć da se izbori za sebe, a koja proizilazi iz strogog patrijarhalnog odgoja, dovešće do bezpogovornog pristanka na sve i odlaska u daleku Tursku što prosječnom, savremenom čitaocu otvara mnoga pitanja poput pitanja slijepe Sulejmanove pokornosti očevom autoritetu.
Godine provedene u Turskoj u najvećoj mjeri ne čine tkivo ovoga romana, nego je pripovjedač kroz sjećanja fokusiran na dječačke i mladalačke dane sada već starog i grudobolnog Sulejmana Hirzovića, te na okolnosti nakon njegovog povratka u postratnu Banja Luku u drugoj polovini četrdesetih godina XX stoljeća. Ostarjeli Sulejman na taj način postaje svjedokom promjena društvenog sistema, promjene strukture banjalučkog stanovništva, te načina života uopće. Te promjene se odražavaju na svaki mogući način jer novi sistem u skladu sa svojom ideologijom želi da stanovništvo što prije prilagodi novom i drugačijem i uz to ga u potpunosti pacifizira i ukroti. Naravno, sve će to kod tradicionalnih stanovnika Banja Luke dovesti do straha pred nepoznatim, te blagog otpora istom. To se posebno u romanu ogleda u načinu kako kahvedžija Dedo biva primoran da kod novih vlasti „izganja“ dozvolu da nastavi raditi u svojoj maloj kafani i kojem je nepojmljivo insistiranje na higijeni i čistim krpama i stolnjacima, što dovodi do pomalo komične situacije...